kamene price
ponedjeljak, 08.06.2015.
Nastavak...
Tko bi rekao , nastavit ću pisati.
S radošću se prihvatam pera i noći i ulazim mjesecu ponovo u trag..jednak trag kao onih noći na pučini pred francuskom obalom pred mjestom La Ciotate gdje se izgubio vidik i gdje je horizont promijenio smjer. Corinthian se polako dovukla u luku pokislih jedara, tužna za Venezuelom i karipskim rifovima...
Ostala je riječ nad Atlanticom, nedorečena, sitna, neugledna te se pred Madeirom ugasala u oceanu.
Uzak je prolaz Gibraltar i jaka je to karta za čitav Mediteran.
nedjelja, 24.02.2013.
Put u Rijeku dok pada gusti snijeg.
Najveći problem u odnosu na svijet, a satkan u svijesti, jest promotriti svijet cjelovito. Vidiš li sliku cjelovitu, i rođenje i smrt odjednom, jedino što doista možeš je sjesti i dugo promatrati odsjaj mjeseca u moru dok na sve to pada snijeg. Uspiješ li u tom rijetkom naumu, jedno što ti može pasti na pamet u takvom trenu je da istinska ljubav jedina odgađa smrt. To nipošto ne čini život sam po sebi. To se naravno događa njemu. On i ja, u međuvremenu, u harmoniji smo istinskih mjera. Na istom mjestu i u isto vrijeme mi tražimo odgovor, od iste sjene. Odgađajući jedan drugoga...a oba od života stvorena. Odustanem li od njega odustao sam od sebe.
Tomislav Lovro Pavleka Odgađajući jedan drugoga...a oba od života stvorena. Odustanem li od njega odustao sam od sebe.
Dražen Postružnik ...a sjena tako uporno ostaje samrtno tiha...
Tomislav Lovro Pavleka Jer pravi čovjek ne izlazi na sunce bez svoje sjene .
Viviani Godoy you have no idea how your beautiful words get twisted on google's translator...jajajajja
Tomislav Lovro Pavleka you brasilian perfect girl....
Viviani Godoy The biggest problem in relation to the world, and is woven in the mind, is to look at the world holistically. Do you see the complete picture, and the birth and death of a sudden, the only thing you can really sit down and watch a long glare months at ...Vidi više
Dražen Postružnik ...samo je Peter Pan izgubio svoju sjenu. Da li je dobro bez nje zivjeti? Ne znam. Po definiciji bi trebalo biti bolje...no uvijek se nadje neka Wendy koja sjenu pomogne navi, uhvatiti i natrag ti je zalijepiti!
Meni uspijeva izgubiti moju sjenu samo kad...
Dražen Postružnik (Palabras croatas in google translator... como un idioma de carnaval! Puedo imaginar! Muito obrigado por esta imaginacao!)
Branka Panic Smisao... Bez pitanja punih ega i odgovora lišenih nade. Tako je kako ima biti, u trenucima spoznaje kada se besmisao pretvara u smisao, a život u samu njegovu srž. Tko shvati, shvati, tko ne ulovi poruku i dalje sjedi na obali čekanja...
Tomislav Lovro Pavleka Problem dugih čekanja su istovjetne problemu koji izjeda zatvorenike u čeliji. Čekanje ubija svaki ideju pa u konačnici i on i ja nestajemo čekajući svaki svoju sjenu iako je dan i reklo bi se da je sjena uistinu samo moja..no nije. I njegova je. Kad se naglo okrenem, mogu ju ponekad vidjeti kako nestaje u njenim očima. Njene su oči vječni promatrač i kreator svemira. Prokleta je u tom teorija kvantne mehanike koja se sudara sa čistom filozofijom pa čak u ovom slučaju i teozofijom. No nedjelja je a i tako je oblačno , Dan bez sjene.
Tomislav Lovro Pavleka U ostatcima razrade jednostavne teorije svega ostaje nam vjerovati u potpunost ideje do samog kraja i ne predati se tuđim stvarnostima.
Dražen Postružnik Sjena se u takvim tmurnim danima skriva pod stopalima. Granice su joj maglovite, skoro da ih i nema, nego postupno prelazi iz tamnog u mracno. No narav svoju (sjensku!) ne mijenja.....
Sjedni uz kamin, Tom, pusti neka se vatra igra sa sjenom. I budi dobro!
Tomislav Lovro Pavleka Ništa drugo niti ne radim već kad je zima ja ložim vatru u ognjištu , promatram tu igru svjetla mraka i tame, tolo hladno...Dobro je već samo to što sam živ i to sve vidim , loše je što moja slika ne odgovara globalnoj. Ona je izmaknuta u paralelni svijet, u neku novu paradigmu gdje je podosta pusto od drugih ljudi. Oni svraćaju i provire samo kada osjete miris gotova ručka ili kad ih neka nevolja potjera ovdje k nama. A nama , takvima kakvi smo, to privremeno stanje čini utjehu da sklad i preklapanje uistinu i postoje . Ja bih volio vidjeti kao drugi ljudi ali ne vidim.
Tomislav Lovro Pavleka Moje se oči ne privikavaju one jesu kao i tvoje , vide zorno i jasno no iz tih viđenja kao da je netko izvadio ljude i ostavio samo boje i mirise...iskreno se zabrinem kud su svi nestali ponekad , pogotovo mi se to desi kad jedrim pokraj južnih pustih otoka gdje svrate samo galebovi i borave klaukavci koji se glasaju kao djeca kad plaču za majkama koje ih ostaviše neusidrene na pučini.
Tomislav Lovro Pavleka Postoji jedan otok kad prilaziš Lastovu iz smjera zapada i kad ti je sunce po krmi, otočić ti ostaje po desnoj uzdi ako ti je burin pod jedrima. Tamo su majke ostavljale djecu i odlazile pod okriljem noći stoljećima. Njihov se plač i danas čuje ako načuliš uši i gledaš ravno u sunce na zalasku. To je jako težak otok a nikako da potone.
utorak, 29.01.2013.
Došlo je vrijeme. Stiglo nas je. Stiglo me. Vrijeme mu je. Nema više vremena. Potrebno je na vrijeme. Vremenom će.
Jutro kao i svako drugo . Pokrej mene jastuk. Jezuška u snijegu. Ponad , iznad ili nadamnom krov i nad njim samo nebo. Ne djeli nas baš puno. Nebo i ja se već duže vrijeme , na vrijeme , dorirujemo. Snatrimo i čekamo. Nebo da odani, razdani i sazre za dan, a ja, ja pak čekam dostojanstven i miran sat. Neki tih ručak udvoje, neku šetnju poznatom stazom južnih otoka...Čekam da se zaustavi vrtnja u meni i da stanem pod nebom samlji od tla podamnom a slobodan među njima , tlom i nebom. Jedan mali skok , zvan još i preskok, i tu sam. Između sna i jave, tla i neba....
Meni se nisu dešavale mogućnosti i padale mi zvijezde s neba u moj tanjur. Naprotiv, sam sam ih trpao u vreću i vezao samim sobom . Jasno je naravno ovdje ono što htjedoh reći. Moj se život i nije razlikovao po duljjini niti po takozvanoj kvaliteti od drugih meni poznatih života, on se meni nametnuo svojim sjajem u nutruni i naprečac me uvukao u svoj dom. Od tad čujem kišu kako lije a mene ne dira, ne kvasi mi kosu i lice. Moj me spomenuti krov sačuvao od vjetra i mraza. On me odvojio od nedaće a njima sačuvao čist obraz i dostojanstvo, i mene se i tako ne pita, jer pitanja u sumnju ne ulaze i nje se ne tiču. U mene se sumnjalo sustavno i raznoliko sve dokle se vidi okom , do tamo je sumnja u mene dugačka i široka. Ona je plošna i nije duboka . U njoj se leptir ne snalazi već crv ili samo larva. Onaj što je ikad poletio znat će o čem ja ovdje zborim a onaj drugi , stagnat u postelji želja, on me neće niti čuti a još manje čitati. I to je tako oduvijek i zavazda. Nije mi do prevođenja danas gospo. I to buđenje, i ovaj običan dan, neka nam ostanu zanavijek u srcu, ko neki mali, još sitan biser slobode misli i djela, čovjeka i žene.
ponedjeljak, 28.01.2013.
Prošlo je nekoliko godina, ona je još uvijek prisutna na ovaj ili onaj način, ovakva ili onakva,zamišljena ili stvarna. Nije da nije bilo mene ovakvog i onakvog. Bilo me posvuda. Putovao sam dugo, otkrivao, vratio se nekim starim porocima, nesiguran ponovo plivao, davio se u plitkim vodama..bilo je toga , je. Oslobodim li se pri kraju noći jutro me snađe nejaka i troma...ode dan uludo predamnom. I ja u njemu.
ponedjeljak, 29.09.2008.
Novi blog
Od danas je moj blog na mojoj stranici, a ta je, www.kamene price.com... Dobro dosli!
subota, 27.09.2008.
Una , pas čuvar
Nekoliko godina na zidu u hodniku moje konobe visi slika Salvadora Dallia, a pokraj nje prolaze ljudi ne obračajući na nju pažnju. Naprosto prođu pokraj nje. Velika je to slika. Naslikana je crnim tušem na svili, a na njoj smrt na koju se propinje veliki crni pas.
Una je crna kao ugalj, hrvatski je ovčar i živi uz mene. Posao joj je da čuva kuću i stvari u njoj. Rijetko zalaje, a i to kad joj netko dirne u zdjelicu sa hranom.
Danas sam uprilicio zanimljivu izložbu u svome hodniku i u dvorištu.
Na vratima sam napisao " Food and drink with Picasso, Pisaro, Klimt and many others, just today", velikim slovima i u drečavoj boji. Nitko nije niti pogledao u konobu niti je itko, ako bi i ušao, upitao išta o napisanom pred vratima. Grupa penzionera su sve pomno razgledavali i priupitali za wc ili kavicu. Niti jedan komentar niti pitanje od kud Picasso, Pisaro, Klimt, Slava Raškaj, Kršinić, Augustinčić, Meštrović, Crnčić, Gliha, Murtić, Jordan, Patek Philipe, International watch industry, od kud gomila umjetnina neprocjenjive vrijednosti u Balama u mom dvorištu. Una je mirno drijemala, neki rijetki ljudi bi rekli poneku nevezanu riječ i otišli. Novinari su lijeno došli i pitali čije je to, čija je to zbirka i što sad s njom. Nitko nije zamijetio jedno malo sjenilo za svijeću. Stavio sam sjenilo na sred stola i iza njega svijeću. Bez svijeće se sličica ne bi vidjela. Tek kad se razlije žuta topla svjetlost iza nje, tad se ukaže sva raskoš naslikana na staklenoj pločici. Čudesna minijatura neprocjenjive vrijednosti. Pokraj nje stavio sam izrezbareni orah sa tisuću majmunskih glava, rad nekog učenika monaha sa vrha Tibeta. Pokraj na stolu ležao je ženski lik narisan olovkom sa nezgrapnim potpisom Gustav Klimt. Večerao sam.
Pozvao sam mnoge prijatelje da ih razveselim i da im pokušam reći nekoliko riječi o stvarnim vrijednostima i o svoj težini vrednovanja te o upitnosti našeg puta. Palo mi je na pamet da bar na tren, poslušamo tu čudesnu simfoniju za koju sam siguran da počinje iz A dura i da su svi instrumenti poštimani na 440 herca, na jednostavni klavirski štim.
Nitko nije došao, osim Marije. Ona je rekla da joj se najviše sviđa jedna velika šarena slika s potpisom Svečnjak.
Svidjeo joj se i mali sat optočen brilijantima te rijetka vrsta kineske vaze, a naročito joj se svidjela dijamantna ogrlica koju je nekad nosila Marija Antoaneta, koja je bila rad jednog starog ruskog majstora. Negdje na kraju stola, usamljena stajala je jedna knjiga. Stigla je danas poštom i bila je potpisana od same autorice. Nakon nekoliko prvih pročitanih redova shvatio sam da to nije obična knjiga. Okrenuo sam ju, a na poleđini je pisalo - 129 kuna, i pokraj cjene - bar kod.
Uzeo sam ju nježno u ruke i odnio u svoju spavaću sobu. Pomislio sam kako je ta knjiga osuđena na vrijednost!
Sad sjedim i pišem o nečem drugom, a želim pitati što bi se zbilo kad bi za isti stol sjeli četiri čovjeka, jedan sa kineskom vazom pod pazuhom, drugi sa dijamantom u dzepu, treći sa rijetkim rukopisom, a četvrti naoružan skrivenim znanjem. Netko u prolazu mogao bi slobodno reći da oni posjeduju vrijednost od četiri milijuna!
Kuća u kojoj su sjedili imala je krov i pod njim organiziran život. Bila je to obična kuća. Na podu ležao je pas, u ognjištu gorjela je vatra, iz kuhinje mirisali su kolači i jedna žena mljela je orahe u prah.
nedjelja, 21.09.2008.
Nedjelja
Nedjelja je i stigla je jesen. Jos jedno ljeto je proslo i donijelo mi je pregršt sunca i mirise borovine , mora i kreme za sunčanje.
Još samo malo i isparit ce ugrijana vrelim suncevim zrakama i posljednja flekica maslinovog ulja sa kamene obale s koje se pruza pogled prema horizontu, toj cudesnoj liniji koja spaja i odvaja.
Misli su mi ponovo daleko na pučini , tamo gdje nema polazišne tocke i nema čvrste pozicije.
Čvrsta cestica baznog vodika umnožena u neke čudne trijade i uglazbljena u poznati oktavni sustav, cini mi nedjelju jos slađom i romantičnijom. Podsjeca me da je glazba i zivot jedno te isto i da su tjedan i glazbena ljestvica jednako razdjeljeni bas kao i moj put koji se već toliko vremena materjalizira pred mojim očima , uobličuje .
Čudan mi je taj ciklus ljeta i jeseni . Čuno mi je i to kako se ne predaju i uvijek i iznova čovjeku daju priliku ih vidi ,udahne i stopi se s njima ,utješno je to kad znaš da ako i nisi učinio sve što si htio možes pokušati iznova već idučeg ljeta.
Dovoljno je poživjeti još jedno ljeto i dočekati drugo.
utorak, 09.09.2008.
Na rubu znanosti
Proteklih nekoliko dana obiljezilo je uporno i suho jugo. Sve do jucer kad je odlucilo stati i prestati. Nekoliko meni dragih ljudi umrlo je posljednjeg dana juga.
Jucer je osvanulo bistro sunce izmamilo ponovo nemir i neku cudnu zelju za kretanjem. Svega ce biti ali suncanih dana sve manje. Zagledan u horizont brinem se za suncane i bezbrizne dane. Koliko ih jos ove oci mogu vidjeti i koliko jos ovaj covjek moze prepoznati mirisa u jesen na obalama juzne Dalmacije. Koliko cu govoriti sam sebi da je vrijeme da se pokrenem i da odem konacno tamo gdje mi je mjesto. Svjestan sam toga da znam gdje mi je mjesto i da sam samim tim jedan od izabranih.
Ne treba mi vise uciti sad mi treba vjezbati i provoditi nauceno u djelo. Vrijeme je da uvedem prakticno znanje i emocionalna iskustva u praksu i da zaustavim intelekt jer mi se cini da me odveo predaleko od sebe. Od moje sustine. U zavjetrinu novostvorene licnosti i splet okolnost te u nerazuman svijet slucajnosti daleko od sudbine.
Kao da sam se priblizio necem , kao da su mi dlanovi zaista prosli kroz odopad i opipali vlastiti obraz. Ko da sam poceo razumjevati svu zapletenost i prokletstvo nase misije . Pitam se koliko mi je jos ostalo do kraja ? Koliko i je ta prozracna igra dozvolila prostora do konacne i mozebitne spoznaje i da li je ?
Ima li smisla sve to Andricevo prepucavanje sa Srbima i Hrvatima nakon svega cega smo svjedoci ? Kako je moguce da nam nije ostavio niti jedan trag ? Niti jedno uputstvo, osim puste zalopojke i teske lazi o nasoj prokletoj vrsti? Mi uopce nismo prokleta vrsta vec susta suprotnost tog cirkusa u koji nas zele utrpati. Kako je moguce da tako velki um nije izasao iz okvira, bljuje mi se na njegovu ekavicu . Zasto covjek iz Travnika ima potrebu govoriti ekavicu ako ne iz ciste zlobe i zelje za boljom placom? Kako to da nije pisao na Francuskom kad mu je vec diplomacija bila draga ?
O cemu ja to ? O Gavelli koji je unistio hrvatski teatar.
Gdje nam je slobodna misao ?
Gdje su sve vrste cigareta na kioscima? Nedostaje Kent ! Kant ! Ili kako...
Pusimo li to samo jednu vrstu ? Pusimo li to neofasistima ? Pusimo li mi to Hitleru i ostvarujemo li mi to njegov san ? Je li granica Europe cetvrti Raih ?
To ja pricam o nasim uzorima i posljedicama koje su neminovno proizasle iz njihovih nedorecenosti i napola obavljena posla.
Kako je moguce da Tin ode u Pariz i da se vrati iz njega ? Po sto je isao , po vino, bolji francuski ili po biografiju ?
Citam neki dan nesto i stadoh na nekoliko rijeci ...kristalna kocka vedrine...
Kocka vedrine .
Aleph je krug, sfera, ne kocka.
Vedrina nije geometriski ogranicena , vedrina je svjezina, prostor, nikako rub . Vedrina nije zarubljena , nije zatvorena nije brusena. Vedrina je istina a siroka je koliko ima prostora i vemena , nama zamisljenih formi.
Re ligija. Re li gija. Povratak cemu ? Sebi ? Dogmi ? Kud nas to odvedose...
Mirno je bablje ljeto. Uvjeravaju me da je ekstremno toplo ,da je presuncano , da se topi Arktik.
Imam potrebu za ovim sto govorim i trazim utvare da mi se pridruze u snu ako se vec boje jave. Pozivam vas sve u skolu lucidnog sanjanja. Sanjajmo u istom krevetu ako se ne mozemo naci za stolom.
Treba nam malo mira u tom nemiru i sklada u stvaranju , jos samo malo nam dajte vremena ne citajuci i ne uceci i sjebat cemo vas. Jos malo i nestat ce vase vradbine i europskog fasistickog duha.
četvrtak, 28.08.2008.
Nisam znao da si ozbiljno mislila
Nije m palo na kraj pameti da je zivot toliko ozbiljna pojava i da ima kraj koji je obicno slampav i nenajavljen. Sve cega sam se dohvatio topilo se kao ona kocka leda u kojoj si nedavno urezala poruku o nekim cudima i o vaznosti mirisa juznih otoka., Ne mogu vise ovako sam kao neka obala . pricinjavaju mi se utvare , od svega pravim Paniku i sve mi se zamutilo. Ja ne razumijem zasto se led topi na suncu. Zasto je to uvijek ljeti.?Ja koji sam uvjek volio ljeto sad moram preseliti u Inverness, te iz protestantskog kuta pogledati jeli to ova nasa stvarnost zaista vazna i upotrijebljiva...
Jesi li ti Gillian imala pravo kad si na Glasgowskom aerodromu okrenula glavu i rekla da ne volis sunce i da to moram razumjeti. Tad, dok sam jos gledao obrise grada u kisnom oblaku kako mi izmicu pod nogama nisam znao koliko ju ta kisa zapravo stiti od nevremena. Kad je zima i kad je kisa tad se nema sto pokvariti. Moze li covjeku biti dosadno kad je zima i kad je mokar od kise.... Cesto me nasmije Oskar svojim doskocicama .
utorak, 05.08.2008.
Kolaps
Jednoga dana spomenuti ces njegovo ime i nestat ce sve te bjeline koja te skrila moja mila. Nepoznati razlog isprat ce njegove zelje i htijenja. Njegove usne zamjenit ce neke druge i tu nema nista za dodati. Pogresan je bio stol za koji si sjela i od kojega si ustala ne primjecujuci svu tragediju intervala u kojemu se prelomio tvoj put. Tek na pocetku ideje nespretno si izgubila bitku sa onim drugim djelom tebe koji te ne vodi vec te ometa. Steta , rekao bih i to bi bilo to...
Iako ti kazem koliko je zvjezda ostala na nebu da te ljubi... Nece ti pomoci i olaksati put. Htjela to ili ne interval opadanja svseti ce tvoju pricu na onu o ribi koja sama sebi grize rep...
Tako prestaje zona stvaranja a pocinju degredacije i nepotrebnosti..
